U XVII. stoljeću Varaždin gubi svoje strateško značenje, pošto se težište turskih napada prebacuje u Slavoniju. U to vrijeme Varaždin živi u svojevrsnom spokoju i razvija se u normalnim granicama svojih socijalno-ekonomskih, društvenih i kulturnih mogućnosti.

Varaždin postaje svojevrsno skladište municije, oružja i hrane, a to nam potvrđuje i dokumenat kralja Matije II., izdan u Beču dne. 12.7.1618. godine, kojim se potvrđuje zaključak Hrvaskog sabora prema kojem se Varaždin treba smatrati tržištem ili stovarištem. Kralj još naređuje da svi trgovci koji prolaze kroz grad moraju prvo izložiti robu u Varaždinu prije nego krenu u Ugarsku ili Štajersku.

Dolazi do inspekcije u kojoj carski inžinjer Martin Stier izvješćuje da se moraju obnoviti utvrđenja jer ona u ovakvom stanju ne mogu izdržati možebitnu tursku navalu. K tom izvješću prilaže dva nacrta prema kojima bi se trebala izvršiti obnova tvrđava.

Nema podataka da se bilo što radilo na temelju tih nacrta. Da su se tvrđave ipak popravljale govori zaključak Sabora od 2.5.1661., kojim se Varaždin oslobađa besplatnih javnih radova koje su trebali obaviti njihovi kmetovi, ali uz uvjet da grad Varaždin što marljivije obavi popravak i pregled gradskih zidina.

U XVII. stoljeću imamo vrlo aktivnu i energičnu protureformatorsku aktivnost isusovaca, koja se ne manifestira samo u vjerskom pogledu, već i u arhitektonskoj i urbanoj umjetnosti.

Godine 1634., isusovci osnivaju gimnaziju koja je prvobitno bila u drvenoj kući, a kasnije je preseljena u današnju zgradu Fakulteta organizacije i informatike.

U početku isusovci nisu imali samostan, tj. "collegium", već samo rezidenciju, ali su ipak počeli graditi crkvu 1638. godine, a koju su dovršili 1646. godine. Ta je crkva, katedrala grada, jedna od najvrednijih i najskladnijih sakralnih građevina ranobaroknog razdoblja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Veliki je dobrotvor isusovaca bio Ivan Zakmardi de Diankovec, koji je ostavio 1660. godine velika novčana sredstva za osnivanje konvikta za siromašne učenike. Konvikt se sagradio tek 1668. godine.

Isusovci se počinju proširivati 1674. godine sklapanjem ugovora o gradnji isusovačkog samostana u Varaždinu. Gradnja je nekoliko puta bila prekidana, što zbog novca, što zbog turskih provala u Hrvatsku. Tako je samostan dovršen 12.8.1691.

Godine 1617. u Varaždin se vraćaju oci franjevci i obnavljaju svoju crkvu. Uz to, grade se i zavjetne crkve - Sv. Fabijana i Sebastijana, koja se nalazi na izlazu iz grada, na Štajerskoj cesti, tj. današnjoj Optujskoj ulici, te kapelica Sv. Roka. U isto vrijeme gradi se i crkva Sv. Florijana - zaštitnika od požara.

Varaždin je već u potpunosti urbaniziran unutar zidina. Urbanizira se stara i tipična varaždinska trgovačka ulica - Dućanska ulica.

U Varaždinu se još od početka XVI. stoljeća nalaze vojne posade iz Štajerske. Često je dolazilo do sporova između Varaždinaca i vojske. Tako grad Varaždin tuži vojsku 20.8.1635. godine kraljevu povjereniku da su vojnici zauzeli neke građevine i zgrade kao što su tornjevi te zemljišta, a da poreze ne plaćaju pa ih zato mora plaćati sam grad.

Osim u središtu grada, građevinska se djelatnost razvija i u predgrađima. Tako se spominju i mnoge kuće u "Platea s. Viti".

Novi građani imaju svoje posjede i trgovine izvan gradskih zidina. Manjak autentičnih zgrada iz XVII. stoljeća posljedica je čestih požara.

Tako je 1655. godine izgorjelo čitavo sjeverno predgrađe, počevši od istočne strane pa sve do zidina starog grada. Vatra je zahvatila i samu unutrašnjost grada pa su tako izgorjele sve tri župne crkve (župna, franjevačka i isusovačka). Izgorjele su sve zgrade osim generalskih staja i osam kuća između carinarnice i starog grada. Popaljeno je i južno predgrađe, tj. cijela kraljeva ulica, danas Zagrebačka.

Poslije požara, 1679. godine, Varaždin zahvaća kuga. U svezi s tim podignuta je crkvica Sv. Fabijana i Sebastijana godine 1681.

U Varaždinu nalazimo mnoge strane trgovce i obrtnike koji su došli tzv. sistematskim naseljavanjem nakon većeg uništenja grada. Tako u gradu susrećemo mnoge obrtnike tzv. finijih obrta (zlatare, graditelje, krojače finih odijela...). Tim poslovima uglavnom se bave strani obrtnici, ali se oni postepeno asimiliraju sa starosjediocima.

U grad dolaze i obrtnici prostijih zanata, čije je porijeklo više ruralno nego urbano. Tim su se poslovima najčešće bavili kmetovi na tadašnjim "gospoštijama". S tim u svezi važan je dokumenat u kojem ban 6.1.1603. godine određuje, na zamolbu grada Varaždina, da se mladići seoskog roda, koji su se nastanili u gradu i izučili zanat, ne smatraju odbjeglim kmetovima te da se ne moraju vraćati na feudalni posjed.

U Varaždinu je u to vrijeme bilo mnogo bogatih ljudi, kao npr. trgovac Kristofer Neustetter, koji je velikom novčanom zakladom obdario franjevački samostan, a o njegovoj materijalnoj moći svjedoči nam obveznica Juraja ml. Erdödyja kojom je on od Neustattera posudio 3000 forinti.

prethodno poglavlje | slijedeće poglavlje

POVIJEST GRADA

	»	Od pradavnih vremena do slobodnog kraljevskog grada
	»	Provala Tatara i daljnji razvoj grada Varaždina
	»	Ekonomski, kulturni i društveni uzlet XV. stoljeća
	»	XVI. stoljeće - vojni razvoj i nova urbanizacija
	»	XVII. stoljeće - razvoj i bogatstvo prkose nedaćama
	»	XVIII. stoljeće - središte plemstva, raskoši i bogatstva
	»	Veliki požar 1776. godine
	»	Od XIX. stoljeća do danas

		Grad Varaždin »»

Disclaimer | Copyright | Pravila privatnosti