 |
|
Manic Street Preachers |
|
|
|
| 17. prosinca 2004. 21:34 |
|
"My idea of love comes from
A childhood glimpse of pornography
Though there is no true love
Just a finely tuned jealousy"
Otkud početi priču o "Manic Street Preachersima"? Tko su uopće "Manic Street Preachers"? Kad bih anketirao tek površne poznavatelje glazbenih prilika…u najboljem bi mi slučaju netko možda "otelio" "If You Tolerate This Your Children Will Be Next" (takva su nažalost vremena)...velik hit iz 1998. Naravno, radi se o dobroj, cool pjesmi, yes…međutim samo slaboj sjeni onog što je band pružao u prvoj polovici 90-ih…tek blijedoj slici banda iz kojeg je zračila bezobrazna agresivnost, eksplozivnost, arogancija, provokacija, glad za krvlju i obračunom s letargijom i dosadom aktualne britanske glazbene scene. Ah da...naravno, važno je napomenuti da je tad naša trojka (James Dean Bradfield, Nicky Wire, Sean Moore) bila četvorka…. Tko je onda ta figura koja nedostaje? Well, to je Richey James Edwards tekstopisac i bassist, kontraverzan od početka do kraja…formula za uspjeh. Ok…mogao bih ovaj tekst pretvorit samo u priču o njemu…al ne, ipak neću…ne može bit dovoljno dobro…ne mogu napisat dovoljno dobro.
Autor ovog teksta obožava "Manic Street Preacherse"…teško je to sakriti. Proveo sam sate i sate ležeći na krevetu i preslušavajući ta tri, meni toliko bitna, albuma: "Generation Terrorists" (1992.), "Gold Against The Soul" (1993.) i "The Holy Bible" (1994.). Upravo ta tri albuma i najbolje prikazuju ono što MSP u svojoj biti i jest i zbog čega se oko njih na početku stvorio toliki hype. Bijesan, režeći vokal frontmana Bradfielda + težak gitaristički zvuk, i u svojim slabijim trenucima isijavaju nevjerojatnom strašću i energijom…to se ne može ignorirati, ne može se ostat ravnodušan...ali to i nije vrh. Četvrta pjesma s albuma "Generation Terrorists" najbolje je što je britanska glazba 90-ih uspjela stvorit…i boli, boli…boli jako…"Motorcycle Emptines". Moj se prvi susret s tim remek-djelom zbio u jednoj bijednoj, cijelog događaja nedostojnoj, studentskoj sobici. Kad mi je lik pustio pjesmu, najavio ju je kao "njihovu najbolju", a na moje pitanje "zašto"…odgovor je bio "zaključi sam"…dovoljno rečeno. Tko nije čuo "Motorcycle Emptiness" ko da nije niti živio…dovoljno rečeno drugi put…
Osim samog zvuka band je veliku pažnju privukao i osebujnim imageom, performanceom za vrijeme koncerata i medijskim istupima. Teška "glam-rockerski" crna šminka i općenito pretjerivanje u smislu samodopadnosti i prenemaganja samo su dolijevali ulje na vatru. However, za najpoznatije istupe pobrinuo se upravo gore spomenuti Richey Edwards…odgovor na novinarske provokacije u toku jednog intervjua 1991. formulirao je urezivanjem "4 real" na podlakticu. Možda se to čini tek pukim preseratorskim isfuravanjem…but it wasn't. S vremenom će se nažalost pokazati da je samo-ozljeđivanje Richeyeva opsesija…ispušni ventil…bijeg od stvarnosti (plus, naravno, heroin). 1994. objavljen je "The Holy Bible"...vjerojatno najbolji MSP album do danas, kolekcija užasavajućih slika iz Richeyeve glave, njegov posljednji jezovito bolan krik, njegovo posljednje, tjeskobom, depresijom i gađenjem prema okolini i svakodnevici obojano obraćanje svijetu. Iskren i istinit podsjetnik koliko su ljudi i ljudski životi u svoj toj svojoj groteskno smiješnoj i lažnoj uzvišenosti zapravo bijedni, nevažni, promašeni, nepotrebni i odvratni…poslije toga dolazi kraj.
1.2.1995. R.J.E. nestaje…za sobom, u stanu, ostavlja kutiju s nekoliko osobnih stvari, dokumente i to je sve... Automobil je pronađen na osamljenom mjestu u blizini Bristola – poznatom po samoubojstvima. Tu je zapravo pravi kraj priče o MSP i tu bih ja najradije stao…međutim, što je tu je, "preživjeli" članovi grupe nastavljaju i dalje, pa nastavljam i ja. Povratak banda krajem 1995., kod svih je pravih fanova izazvao šok…ali jebeni ŠOK. Ono što je nekad bilo gore sad je dolje i obratno. Naši "Propovjednici" od tada izgledaju svaki po 20kg teži, a kompletan glazbeni izričaj približava se standardnom srednjostrujaškom gitarističkom brit-popu. 1996. objavljen "Everything Must Go", zajedno sa svojim sljedbenikom "This Is My Truth Tell Me Yours" (1998.) dobiva gomilu priznanja, prvenstveno britanskog pressa, međutim mišljenja sam da su te nagrade došle ipak nekoliko godina prekasno (vraćanje nekog prijašnjeg duga). Zahvaljujući prašini koja se digla oko Edwardsovog nestanka band dobiva i ogromnu medijsku pozornost…"If You Tolerate This…" postaje mega-hit itd.. Ipak, nedostatak pravih ideja i sposobnosti transformacije u neki novi, svježiji, pravac sljedeći album "Know Your Enemy"(2001.) gura u drugi plan…sama grupa lagano pada u sjenu…sjećanje i kult. Ove godine objavljen je "Lifeblood"…hm…u svojim bojim trenucima ("1985", "Empty Souls", "A Song For Departure", "Cardiff Afterlife") i dalje dostojno nosi težak teret očekivanja, međutim, nažalost, najvećim dijelom tek potiče sjetno raspoloženje i budi uspomene. Visoke kriterije sami su postavili…
Za kraj zanimljiva je i obavijest koja se može pročitati na web-siteu "Tvornice". Kako oni kažu za veljaču je (ne zna se točan datum) u istom prostoru zakazan koncert upravo MSP-a. Pre-nestvarno da bi bilo istinito…al uvijek se možemo nadati. U iščekivanju konačnog datuma i dobrih vijesti, utjehu možemo tražiti u studijskim albumima…ma kolko god da su se izlizali od slušanja…ne mogu se izlizat dovoljno…definitivno.
"Living life like a comatose
Ego loaded and swallow, swallow, swallow
Under neon loneliness motorcycle emptiness
Under neon loneliness everlasting nothingness"
Davor.J (davor@dopmagazin.com)
|
|
|
| POSLJEDNJE
KOLUMNE |
|
|
|
|
